Wikipedia kaže sledeće: Anksioznost je nejasan strah bez očiglednog spoljnjeg povoda. Od straha se razlikuje zbog svoje neodređenosti, jer nije vezan za neki određeni objekat. U ovom neprijatnom osećanju dominira iščekivanje neke neodređene nesreće. Kada se događa često, ometa afektivni život i osećanje dobrobiti ili je na drugi način maladaptivno, poznata je kao anksiozni poremećaj.

Možda je trebalo da izaberem neku lepšu temu za početak. Nešto veselije, na primer Kako da zavolite sebe u 3 laka koraka ili Pet načina na koje će ljubav spasiti svet. Međutim, ja volim da počnem od početka, a anksioznost, pored toga što počinje prvim slovom azbuke, takođe predstavlja sastavni deo skoro svakog mentalnog poremećaja, svakog životnog izazova i, uostalom, svakog života. Zato sam i odlučio da se za početak pozabavim baš ovom temom, jer…

U početku beše strah

Strah je prirodna, adaptivna reakcija čoveka na opasnost. Strah i sve fizičke promene koje prate strah, služe da nas održe u životu. Ubrzano kucanje srca, izmenjen rad organa za varenje, ubrzano disanje, znojenje, širenje zenica – sve to služi kako bi naše telo moglo da se bori ili da beži. Neminovno korisna i neophodna pojava. Prva ispoljavanja straha dešavaju se već sa 6 meseci života, a smatra se da svako ljudsko biće nosi dva urođena straha: strah od glasnog zvuka i strah od padanja / izmicanja podloge. Takođe, neke teorije smatraju da postoje četiri razvojna straha koje svako dete prolazi: strah od sopstvenog uništenja, strah od komadanja, strah od gubitka objekta (pod objekat se misli na majku ili osobu od koje zavisimo) i strah od gubitka ljubavi objekta. Ove strahove možemo videti kao osnovu za sve strahove koji se javljaju u kasnijem životu. Anksioznost, kao strah od nečeg što nije u potpunosti određeno, takođe ima svoju adaptivnu osnovu. Iako ne možemo uvek da imenujemo pretnju ili opasnost, nekad možemo da je osetimo ili predvidimo, što je takođe krucijalno za naš opstanak. Zamislite praistorijskog čoveka koji u šumi čuje zvuk pomeranja lišća. On zna da je zvuk možda prouzrokovao vetar, možda veverica, a možda i predator. Ukoliko se odmah skloni, sigurno je da će biti bezbedan, iako se možda sklanja od veverice. Ukoliko ostane, rizikuje da bude pojeden. Dakle i strah i anksioznost su korisne prirodne reakcije na realnu ili potencijalnu opasnost. Kako onda nešto što je prirodna reakcija može postati toliko intenzivno i naporno da nas sprečava da živimo normalan život? Neki terapeuti i teoretičari bi rekli da je anskioznost prosto preterana, naučena reakcija našeg autonomnog nervnog sistema, da naš um prosto pogrešno opaža određene situacije kao preteće i da ukoliko naučimo da u nekim situacijama nema razloga za strah, anksioznost će nestati. Ja se sa time ne slažem u potpunosti, jer smatram da ukoliko postoji anksioznost, postoji i razlog za strah. Taj razlog ne mora biti racionalan ili opravdan, ali on postoji, čak i ako nema spoljne opasnosti, jer…

Opasnost dolazi iznutra

Ovo je pravi trenutak za munje, gromove i neku dramatičnu muziku. Zaista, anksioznost može da nam pretvori život u pravi horor film. No, i horor filmovi su samo proizvodi ljudskog uma. Iako su često bolno glupi i nelogični, oni i dalje privlače veliki broj gledalaca koji se ipak, nekako, nalaze u tome. Stoga, verujem da ukoliko pogledamo uobičajne motive koji se javljaju u horor filmovima i povučemo analogiju sa psihodinamskom teorijom, možemo naučiti mnogo toga o ljudskoj duši, pa samim tim i o strahu i anksioznosti.

Sile izvan naše kontrole

Horor filmovi uglavnom podrazumevaju postojanje natprirodnih sila i mitskih bića: demona, duhova, vampira, vukodlaka i kojekakvih čudovišta. Čak i kada  postojanje ovakvih sila nije eksplicitno iskazano u filmu, čak i kada je glavni zloća „samo“ čovek, taj čovek je uglavnom do te mere iskrivljen, zao i poremećen, da  iako možda ne pripada domenu nadljudskog, definitvno pripada domenu neljudskog.

Psihodinamska teorija podrazumeva postojanje nesvesnog, tj, postojanje raznih neverbalizovanih sirovih i neobrađenih sadržaja kojih nismo svesni, ali koji postoje u našem umu i koji utiču na nas i naš život. Šta se nalazi u nesvesnom? U nesvesnom se nalazi sve ono što nismo bili u stanju da obradimo, jer je bilo previše čudno, intenzivno, kontradiktorno ili traumatično u datom trenutku. U nesvesnom se nalazi sve ono što je „opasno“. Opasno po naše viđenje sebe i po naše viđenje sveta.

Alien Vs Predator

U ukletim kućama iz horor filmova, opasnost se uvek krije u podrumu ili na tavanu, dok je prizemlje relativno bezbedno.

Psihodinamska teorija podrazumeva postojanje tri instance čovekove ličnosti: Id, Ego i Super-Ego. Id i Super-Ego (uglavnom) spadaju pod domene nesvesnog (podrum i tavan), dok je Ego (prizemlje) domen (uglavnom) racionalnog i svesnog. Id (podrum) predstavlja sve naše sirove, iskonske i životinjske nagone, seksualne i agresivne porive, potrebe koje žele zadovoljenje odmah i sada. Id takođe predstavlja izvor psihičke energije koja nas napaja. Pošto život u civilizovanom društvu ne dozvoljava Idu da se ispoljava u svom pravom obliku, zadatak Ega je da nađe način da potrebe Ida budu zadovoljene na društveno prihvatljiv način. Super-Ego (tavan)  predstavlja sve ono što smo kroz socijalizaciju naučili i sve ono što su nam roditelji utisnuli kao uverenja. Super-Ego sadrži ideje o tome kako treba živeti i kakvi bi trebalo da budemo. Pritom, Super-Ego nije uvek naročito fin u postavljanju svojih zahtava pred nas. Super-Ego je onaj deo nas koji nas progoni i kažnjava kada nešto nismo uradili u skladu sa njegovim, često previsokim standardima. Logično, Super-Ego i Id su stalnom konfliktu, poput deteta koje sve želi odmah i ne zanimaju ga društvena ograničenja i roditelja koji ima zadatak da detetu (milom ili silom) ta ograničenja i pravila nametne.

Kao Alien i Predator, Id i Super-Ego mogu biti podjednako preteći: kao što se plašimo divljih Aliena, životinja čiji su nagoni da u nas postave svoje larve koje će nas onda pojesti iznutra, tako se plašimo i rigidnih, inkvizicijski nastrojenih Predatora koji su spremni da obezvrede, ulove i unište sve koji se ne slažu sa njima.

Opasnost se „budi“

U horor filmovima, ono što je opasno je uglavnom negde zatočeno. Zazidano u podrumu ili na tavanu, zarobljeno u nekom drevnom artefaktu, zakopano pod zemlju ili zaštićeno jakom magijom. Protagonisti filma, uglavnom nekim svojim postupkom (makar i samim stupanjem u zabranjeni prostor), oslobađaju opasnost u vidu probuđene egipatske kletve, vaskrslih mrtvih, prizivanog đavola, oslobođenog zombi-virusa, itd…

U ljudskom umu, ono što je opasno je zatočeno u nesvesnom i tu ostaje zahvaljujući različitim mehanizmima odbrane. Mehanizama odbrane ima puno, nećemo ih ovom prilikom nabrajati, dovoljno je reći da su neki zreliji i samim tim delotvorniji, a neki nezreli, previše rigidni i skloni tome da izazovu kontraefekat. Ono što je važno je da mehanizmi odbrane imaju ograničene kapacitete i svoj rok trajanja. Neke neočekivane okolonosti, veliki stresovi i nepredviđeni događaji često dovode do toga da mehanizmi odbrane popuste ili prosto prestanu da rade. Usled opasnosti da svi ti neobrađeni i preteći sadržaji pokuljaju iz nesvesnog i poljuljaju nam sliku koju imamo o sebi i o svetu, javlja se, njeno visočanstvo, anksioznost. Dakle, anksioznost jeste reakcija na realnu (ali ne i fizičku) opasnost, opasnost koja poput malenog Aliena dolazi… Iznutra! (munje i gromove, moliću).

Ubica je uvek pod maskom

Primetili ste da je u horor filmovima glavni negativac, ukoliko je čovek(olik), uvek maskiran. Bilo da nosi hokejašku masku, piramidu na glavi, kosu preko lica, zavoje ili prosto ožiljke, negativac, čak i kada je čovek, mora imati nešto što ga čini zastrašujućim i neljudskim.

Isto tako, oslobođena anksioznost i sadržaji iz nesvesnog ne mogu ući u svesno u svom sirovom obliku, moraju se maskirati. Anksioznost, kao vrsta straha, mora da se veže za nešto opipljivo, ili bar naizgled realno, u srazmeri sa sopstvenim intenzitetom. Na taj način nastaju „mali“ strahovi od igala, buba i gmizavaca, aviona, mostova i „veliki“ strahovi od srčanog udara, bolesti ili smrti bliske osobe. Tako da, ukoliko patiš od anksioznosti, paničnih napada ili fobija ove vrste, znaj, ništa od ovoga nije ono što te ZAISTA plaši, a to što te ZAISTA plaši, ne može da te povredi, bar ne na način na koji igle ili infarkt mogu. Opasnost jeste prisutna, zbog toga i imaš utisak da će nešto loše sigurno da se desi, ali opažaj te opasnosti, kao i ona sama, locirani su u tebi i ne mogu fizički da te ugroze.

Isterivanje đavola iz Emili Rouz

Ako malo bolje pogledamo negativce iz horor filmova, shvatićemo da svi oni imaju neke svoje motive koji idu dalje od proste želje za ubijanjem i okrutnosti. Zli duhovi uglavnom traže osvetu, iskupljenje, pravdu, izgubljenu ljubav, mir… U tome uglavnom leži i tajna kako ih pobediti. Jednom kada protagonisti horor filma otkriju motive negativca, tada pronalaze i način da ga pobede. Ovde će se često javiti likovi egzorcista, medijuma ili isterivača duhova koji otkrivaju celu istinu o negativcu i uspevaju da ga oteraju tako što mu daju to što želi ili tako što mu otkriju neku slabost. „Reci mi svoje ime!“ upitaće egzorcist, jer ako zna protiv kog demona se bori, zna i kako da ga pobedi.

Ista stvar se dešava i sa našim strahovima, fobijama i anksioznostima. Dobar egzorcist u vidu psihoterapeuta, znaće da kroz prava pitanja otkrije od čega se to zaista plašite. Ono što često isplivava ispod neosnovanih strahova su uglavnom previsoka očekivanja od sebe, strah od odgovornosti, potisnuta krivica i osećaj nedovoljnosti. Vratimo se na početak teksta i na četiri razvojna straha. Ukoliko nisi, a nadam se da nisi u situaciji da postoji realni osnov da se plašiš sopstvenog uništenja ili komadanja, vrlo je moguće da se u stvari plašiš nekog gubitka i toga da te neko neće voleti. Izgubiti nekoga ili izgubiti njegovu ljubav jeste teško, ali nije nepodnošljivo i kada se suočiš sa tim strahom kao pravi heroj iz filma, ne samo da ćeš pobetiti sam strah, već ćeš postati bolja osoba.

Umesto zaključka: Šta možemo naučiti iz horor filmova?

Ne pokušavaj da bežiš, ne pokušavaj da se sakriješ!

Svesni smo toga da u horor filmu uvek prvi strada onaj koji ne veruje u duhove, a nakon njega onaj koji najviše paniči. U horor filmovima prežive samo oni koji se nekako suoče sa strahom i nađu način da pobede negativca.

Ukoliko pokušaš da ignorišeš anksioznost ili da pobegneš od nje tako što ćeš da se izoluješ od stvari koje je izazivaju – nećeš uspeti da je pobediš. Ukoliko stalno očekuješ od drugih da ti ulivaju hrabrost i ubeđuju te da nemaš čega da se plašiš – i dalje ćeš se plašiti. Naravno da se taj avion neće srušiti, naravno da ne umireš od neke jezive bolesti i naravno da te vađenje krvi neće ubiti. Verovatno si više puta i sam/a video/la da tvoji strahovi nemaju osnovu, ali oni su i dalje tu. Dakle, ukoliko želiš da pobediš anksioznost, moraš da otkriješ čega se zaista plašiš. Nađi nekog dobrog egzorcista i suoči se sa svojim demonima.

Slušaj sirene

Anksioznost je u suštini signal da je vreme za promene. Ona se javlja onda kada tvoji trenutni mehanizmi odbrane više nisu u stanju da odgovore na zahteve realnosti. Drugim rečima, život te svojim zahtevima zove da pobediš svoje strahove i kreneš putem razvoja. Ukoliko to ne uradiš, anksioznost će te samo držati u komfor zoni koja čak više nije ni komforna.

Kraj?

Svi horor filmovi se završavaju scenom koja nagoveštava da će se cela priča iznova ponoviti. I zaista je tako. Rad na sebi je celoživotni proces i ukoliko ga tako ne doživimo, naš horor film će imati više nastavaka nego „Petak 13-ti.“ Život prosto donosi nove izazove. Naše nesvesno se iznova puni novim sadržajima koje treba obraditi. Naši strahovi i potrebe se menjaju, a na nama je da iznova upoznajemo sebe i nove filmske žanrove.  Da li zaista želimo da živimo horor film, a mogli bismo biti Amelija Pulen?

 

Ukoliko sam nešto izostavio ili negde pogrešio, izvinjavam se unapred. Nemoguće je potpuno tačno i precizno sažeti kompletnu psihodinamsku teoriju kao i problem anksioznosti u jednom tekstu. Kolege psiholozi će verovatno primetiti da je, za potrebe ovog teksta, cela priča o psihodinamici poprilično uprošćena i iskreno se nadam da mi to neće uzeti za zlo. Naravno, psihodinamski pristup je samo jedan mogući pristup problemu. Taj pristup je meni najbliskiji, što ne znači da svima odgovara ili da je najdelotvorniji.